Mišljenje Vlade o predloženim izmjenama Zakona o medijima pokazuje da je tabloid Informer samo produžena ruka izvršne vlasti kojom vrši medijski linč svojih neistomišljenika i širi govor mržnje.
U suprotnom Vlada bi pokazala elementarnu konstruktivnost i dala konkretne predloge kako bi obezbijedila poštovanje Ustava, zakona i pravnosnažnih sudskih odluka, kao i ljudskih prava svih pojedinaca bez obzira na njihovu vjeru, naciju i politička opredjeljenja.
Međutim, umjesto da odgovori na konkretne primjedbe tužilaštva i suda da se Zakon o medijima u praksi pokazao kao besmislen i apsurdan, i nedovoljan da zaštiti Ustavom garantovana ljudska prava, izvršna vlast omogućava da organizovani kriminal i korumpirani funkcioneri preko tabloida nastave da šire govor mržnje i obračunavaju se sa onima koji njihov kriminal otkrivaju.
Poseban apsurd predstavlja to što o slobodi medija govori Duško Marković, bivši dugogodišnji šef obavještajne službe za vrijeme čijeg mandata su ubijali novinare i brutalno kršili prava na slobodu govora i medija, i kada je ta služba uspostavila bliske veze sa najvećim kriminalcima u zemlji i regionu. Istovremeno, Marković se, kao ministar pravde, oglušava na činjenicu da se jedan uvezeni medij ruga crnogorskom pravosuđu, koje traži izmjene Zakona o medijima kako bi bili u stanju da obezbijede poštovanje svojih presuda, zaštite prava nacionalnih manjina i ljudska prava svih pojedinaca, po i onih koji se bore protiv kriminala.
Predložene izmjene Zakona o medijima su u skladu i sa Ustavom Crne Gore, i sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, i sa presudama Suda u Strazburu.
Naime, Ustav u članu 47. stav 2. takođe propisuje da se sloboda izražavanja može ograničiti pravom drugoga na dostojanstvo, ugled i čast i ako se ugrožava javni moral ili bezbjednost Crne Gore. Uz to, Ustav u članu 7. i 8. zabranjuje izazivanje i podsticanje mržnje ili netrpeljivosti, kao i svaku vrstu diskriminacije.
Pored toga, odredba člana 10. stav 2. Evropske konvencije propisuje ograničenje slobode izražavanja kada su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanja otkrivanja obavještenja dobijenih u poverenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
Evropski sud za ljudska prava je u nizu svojih odluka zauzeo stav da zaštitu prava na slobodu izražavanja ne uživaju govor mržnje i da efikasna prevencija teških djela, gdje su ugrožene fundamentalne vrijednosti i osnovna ljudskih prava, zahtijeva efikasne krivično-pravne odredbe. Sud u Strazburu smatra i da je legitimno i dozvoljeno ograničiti širenje ideja kojima se podstiče mržnja i diskriminacija, a sloboda izražavanja ne može da se koristi na način koji bi vodio uništenju prava i sloboda koja se garantuju Evropskom konvencijom.
To potvrđuju presude Groppera Radio AG i ostali protiv Švajcarske (1991), Demuth protiv Švajcarske (2002), a posebno presuda u slučaju Müller i ostali protiv Švajcarske (1988) i Perrin protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2005).
Dakle, širenje informacija i ideja koje predstavljaju izvršenje krivičnih djela, propagiraju govor mržnje, diskriminaciju i krše osnovna ljudska prava i slobode zabranjeno je u svim civilizovanim društvima. U Crnoj Gori izvršna vlast otvoreno staje u zaštitu takvih medija, pod navodnom brigom za slobodu medija.
Štaviše, jedna od krivičnih sankcija propisanih Krivičnim zakonikom jeste i mjera bezbjednosti zabrana vršenja poziva, djelatnosti i dužnosti. Krivični zakonik ne predviđa izuzetak primjene ove sankcije na bilo koju profesiju, pa ni na novinare. Ipak, po logici ministra Markovića i po principima koje on zastupa, ova mjera ne bi se mogla izreći nekom novinaru koji po nalogu organizovanog kriminala i korumpiranih funkcionera širi fašizam, ugrožava bezbjednost države, podstiče diskriminaciju, krši osnovna ljudska prava i slično jer bi to onda bila cenzura.
Isto tako, Zakon o odgovornosti pravnih lica za krivična djela predviđa sankciju prestanak pravnog lica čija je djelatnost u cjelini ili u znatnoj mjeri stavljena u funkciju izvršenja krivičnih djela. Ni ovdje nije predviđeno da se ta kazna ne može primijeniti na medij koji tako postupa.
Stoga bi ministar Marković morao značajno izmijeniti pravni sistem Crne Gore, ali i međunarodna dokumenta, ako želi da zaštiti one zbog kojih su izmjene zakona predložene.
Zbog toga moramo zaključiti da standardi ministra Markovića i izvršne vlasti imaju dodira sa evropskim standardima, pravom i pravdom jednako kao što pisanje “Informera” ima dodira sa novinarstvom. Zato nije čudno što im se interesi, mišljenja i stavovi povodom predloženih izmjena Zakona o medijima poklapaju.
MANS
