Piše: Milena Perović (Monitor)
MONITOR: Opet je uhapšen bivši ministar poljoprivrede Milutin Simović, sada zbog, kako su mediji objavili, navodne pronevjere u vrijednosti od pet hiljada eura. Kako to komentarišete?
MILOVAC: Prvo, važno je naglasiti da se govori o navodima i sumnjama i da svako ima pravo na pretpostavku nevinosti i fer postupak. Ali, upravo to što se u javnosti insistira na cifri od 5.000 eura dobro oslikava koliko se korupcija kod nas godinama normalizovala – došli smo u situaciju da se “malo” zloupotrebe skoro tretira kao sporedna stvar, ili čak kao nešto što se podrazumijeva. Suština nije u iznosu, nego u obrascu: javni resursi i položaj ne smiju biti privatna kasa, a odgovornost se ne mjeri time koliko je neko “uzeo”, već da li je zloupotrebljavao funkciju.
Nadam se da ovo nije kraj priče, nego tek početni, “najlakši” segment koji je poslužio da se otvori predmet i obezbijedi procesni okvir za mnogo kompleksniju istragu. O bivšim visokim funkcionerima ne može se govoriti samo kroz epizode poput reprezentacije; javnost očekuje da institucije provjere širi kontekst: odluke, ugovore, tokove novca, i sve ono što prati godine upravljanja velikim sistemima i javnim budžetima. Ako se sve završi na jednoj maloj cifri, to će biti poruka da država i dalje bira najbezbolnije slučajeve, a ne da se bavi korupcijom kao sistemskim problemom. Ako se ovo vodi profesionalno i vodi ka suštinskoj istrazi, onda može biti signal da se klima nekažnjivosti konačno mijenja.
MONITOR: Simović je hapšen i u decembru prethodne godine, ali postupak protiv njega nije pokrenut. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju borba protiv visoke korupcije?
MILOVAC: Upravo tu je srž problema: Crna Gora je u fazi u kojoj se borba protiv visoke korupcije često svodi na “akcije”, a ne na rezultate. Hapšenja bez postupaka, postupci bez presuda, presude bez oduzimanja imovine – to je lanac koji građanima šalje poruku da je korupcija rizik koji se isplati, i zato se i normalizuje. Kad nema dosljednog epiloga, sistem praktično uči ljude da je zloupotreba “dio igre”, a ne izuzetak koji se kažnjava.
Problem je što se institucije prečesto zadovolje prvim korakom: medijskim efektom. Prava borba počinje tek nakon toga – finansijskim istragama, kvalitetnim optužnicama, dokazivanjem koristi, praćenjem tokova novca i suđenjima koja se ne razvlače do zastare. Visoka korupcija se ne pobjeđuje naslovima, nego pravosnažnim presudama i zapljenom imovine. Dok god ne vidimo taj stabilan bilans, javnost će s pravom imati osjećaj selektivnosti: da se ide na “sitno” ili na politički zgodno, dok krupni mehanizmi korupcije ostaju netaknuti.
MONITOR: Nedavno je Agencija za sprječavanje korupcije otvorila postupak protiv bivšeg dugogodišnjeg premijera i predsjednika države Mila Đukanovića zbog kolekcije satova, koju, tvrdi ASK, nije prijavio. Najavljeno je da će predmet biti upućen i tužilaštvu. Očekujete li da će se tužilaštvo uključiti u tu istragu?
MILOVAC: Očekivanje javnosti je da se tužilaštvo uključi. ASK može utvrđivati povredu obaveza prijavljivanja imovine i eventualni sukob interesa, ali tužilaštvo mora da uradi krivično-pravni dio: provjeru porijekla imovine, tokova novca, eventualnih poreskih obaveza i drugih okolnosti koje mogu ukazivati na krivična djela, ukoliko za to postoji osnov sumnje. Ne treba presuđivati unaprijed, ali je ključan princip jednakosti: pravila moraju važiti za sve, posebno za ljude koji su decenijama bili na vrhu vlasti. Ovaj predmet je test da li će se ići dubinski ili će sve ostati na nivou saopštenja i formalnosti.
MONITOR: Kako smo od silnih višemilionskih afera stigli do postupaka od nekoliko hiljada ili stotina hiljada?
MILOVAC: Iz više razloga. Velike afere traže finansijsku forenziku, praćenje tokova novca, dokazivanje koristi, međunarodnu saradnju i rad sa složenim šemama preko firmi, posrednika i povezanih lica. Za velike predmete potrebna je i institucionalna hrabrost da se ide do vrha, bez obzira na političku moć, veze i pritiske. U starijim predmetima dodatni problem su godine nečinjenja, rizik od zastara i “pojedeni” dokazi. Mali predmeti mogu biti važni, ali ne smiju postati alibi da se ne diraju oni krupni – jer se ozbiljnost države mjeri upravo u najtežim slučajevima.
MONITOR: Kako vidite učinak nove vlasti kada je u pitanju uspostavljanje sistemskih rješenja za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala?
MILOVAC: Učinak nove vlasti, posmatrano kroz prizmu održive borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala, nije kakav je obećavan. Nije postavljena osnova za sistem koji će dugoročno davati rezultate, već se prečesto ide na parcijalne poteze i kratkoročne političke dobitke. Još ozbiljnije, u pojedinim segmentima smo svjedočili da se i ono malo postojećeg okvira – koji je i ranije bio neadekvatan – dodatno razvodnjava ili derogira kroz loša rješenja, izuzetke i “kreativna” tumačenja. To nas vraća unazad, jer bez stabilnog i jasnog pravnog okvira nema ni stabilnog institucionalnog odgovora.
Sistemska rješenja se mjere time da li se mijenja način upravljanja državom: javne nabavke, državna imovina, urbanizam, koncesije, državne subvencije, partijsko zapošljavanje i sukob interesa. U tim oblastima i dalje dominira logika političke kontrole i interesa, umjesto logika javnog interesa i odgovornosti. Borba protiv organizovanog kriminala je posebno osjetljiva: ako institucije nijesu depolitizovane i profesionalizovane, organizovani kriminal uvijek nađe način da utiče, infiltrira ili kupi sistem.
Zato insistiramo na minimumu bez kojeg nema promjene: transparentne i mjerljive procedure, jasni kriterijumi za imenovanja i odgovornost, snažne unutrašnje kontrole, proaktivna objava ugovora i trošenja javnog novca, stvarna zaštita zviždača, te obavezne finansijske istrage koje prate ozbiljne slučajeve. I na kraju – mjerilo ozbiljnosti su presude i oduzimanje imovine. Ako se nezakonita korist ne oduzima, korupcija ostaje “isplativa”, a priča o sistemskoj borbi se svodi na retoriku.
MONITOR: Opet se priča o popunjavanju Ustavnog suda. Kako vidite ponašanje političke klase kada je u pitanju taj sud, ali i pravosuđe generalno?
MILOVAC: Ponašanje političke klase prema Ustavnom sudu, ali i prema pravosuđu generalno, pokazuje da mnogi institucije i dalje vide kao plijen. Ustavni sud bi morao biti stub ustavnog poretka i korektiv vlasti, a ne predmet političke trgovine i ucjena. Kada se sudije biraju po kvotama i dogovorima “naš–vaš”, dobijamo blokade, krize legitimiteta i stalno preispitivanje svake odluke, umjesto stabilnosti sistema. Šire gledano, pravosuđe je godinama bilo opterećeno kadrovima i praksama iz perioda zarobljenih institucija, a promjene su spore jer se često bira komfor i kompromis umjesto integriteta. Rješenje je transparentan izbor, jasni standardi stručnosti i integriteta, i odgovornost za političke opstrukcije.
MONITOR: Crna Gora je u decembru zatvorila pet novih poglavlja, uz proklamovani cilj da će naredne godine zatvoriti preostalih dvadeset, uključujući poglavlja 23 i 24. Kolika je razlika između proklamovanog i realnog?
MILOVAC: Dobro je da se poglavlja zatvaraju, ali najteži dio procesa su poglavlja 23 i 24 – vladavina prava. Razlika između proklamovanog i realnog je u tome što se dio poglavlja može zatvoriti kroz usklađivanje propisa i administrativne korake, dok se 23/24 mjere praksom i rezultatima. Ambicija da se zatvori preostalih dvadeset poglavlja može biti motivaciona poruka, ali bez mjerljivih pomaka u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala to ostaje politička retorika. EU traži stabilan bilans: istrage koje se završavaju optužnicama, suđenja koja se završavaju presudama i imovinu koja se oduzima. Bez toga se ne zatvara suština procesa, ma koliko “papir” bio uredan.
MONITOR: Kako vidite ovogodišnji izvještaj Evropske komisije kada su u pitanju poglavlja 23 i 24?
MILOVAC: Izvještaj EK, kad su u pitanju 23 i 24, u suštini mjeri isto: rezultate i kontinuitet. Za poglavlje 23, mjerilo je koliko imamo pravosnažnih presuda u visokoj korupciji, koliko su kazne odvraćajuće i koliko je nezakonito stečene imovine oduzeto – jer bez konfiskacije korupcija ostaje “isplativa”. Tu se vidi i da li se predmeti vode profesionalno, bez procesnih propusta i odugovlačenja. Za poglavlje 24, osim razbijanja kriminalnih mreža i jačanja policijsko-tužilačke saradnje, važna je i dosljedna primjena pravila i izbjegavanje selektivnosti. Moja ocjena je da se najviše napreduje u formalnom dijelu, dok najsporije ide ono što je najvažnije: stvarni bilans presuda i konfiskacije u najtežim predmetima.
MONITOR: Kakva je trenutna situacija oko Zakona o slobodnom pristupu informacijama i zašto se MANS oštro usprotivio određenim amandmanima?
MILOVAC: Situacija je indikativna jer se o Predlogu zakona ponovo raspravlja, u završnoj fazi, pojavili su se amandmani koji, po našem stavu, mogu obesmisliti suštinu prava na pristup informacijama. Posebno smo se usprotivili rješenjima koja mijenjaju logiku sudske zaštite u slučajevima “ćutanja administracije”, kada organi ne odgovore u zakonskom roku. Ideja da se uvede pravilo da “svako snosi svoje troškove”, ili slične varijante koje prebacuju finansijski teret na tražioce informacija, u praksi znači da organi mogu da ćute, a da građani, novinari i NVO plaćaju cijenu da bi dokazali da je njihovo pravo prekršeno. To stvara efekat zastrašivanja i odvraćanja: ljudi će rjeđe tražiti informacije, a još rjeđe ulaziti u sporove, što je upravo suprotno smislu ovog zakona.
Naš stav je jednostavan: Crnoj Gori treba moderan i funkcionalan SPI zakon koji jača proaktivnu transparentnost, skraćuje i ubrzava postupke, i obezbjeđuje djelotvoran pravni lijek – a ne rješenja koja nagrađuju ćutanje institucija i kažnjavaju one koji traže informacije.
