Mi, dolje potpisane organizacije civilnog društva i aktivisti koji djeluju u oblastima borbe protiv korupcije, zaštite ljudskih prava, životne sredine, medijskih sloboda i javnih politika, pozivamo Vladu i Skupštinu Crne Gore da ne usvoje amandman na Predlog zakona o slobodnom pristupu informacijama kojim bi se u praksi obesmislila sudska zaštita ovog prava, kao i rad medija i NVO.
Amandman koji je podnio poslanik Pokreta Evropa sad, Vasilije Čarapić, predviđa da se u članu 50 uvede pravilo da troškove upravnog spora snosi tužilac.
Ovakva formulacija uspostavlja režim u kojem građanin, medij ili NVO mogu dobiti spor i dokazati da je institucija nezakonito uskratila informaciju, a da i dalje snose troškove postupka. To predstavlja ozbiljnu finansijsku prepreku i direktan udar na pristup pravdi i na pravo na slobodan pristup informacijama..
Pravo na pristup informacijama je Ustavom garantovano (član 51), a Ustav garantuje i pravo na pravni lijek i pravično suđenje pred nezavisnim sudom. Sudska zaštita mora biti stvarna i djelotvorna, a ne formalna. Propisivanje da tužilac snosi troškove spora i kada uspije u sporu znači da se pravo „plaća“ čak i kad je povreda prava dokazana. Time se građani, novinari i organizacije odvraćaju od sudske zaštite, a pravo postaje dostupno isključivo onima koji mogu da preuzmu finansijski teret.
Upravo zato je ovakav amandman ustavno problematičan: on ograničava pristup sudu kroz finansijsku barijeru, narušava ravnopravnost stranaka i uvodi nejednak položaj građanina i države u postupku. Država, kao jača strana, dobija procesnu privilegiju, dok se teret borbe za zakonitost prebacuje na pojedinca.
Ovakvo rješenje stvara opasan podsticaj institucijama da nezakonito uskraćuju informacije. Ako organ vlasti zna da i kad izgubi spor neće snositi troškove, dobija motiv da sistematski odbija zahtjeve uz kršenje Zakona. Posljedica je da će mnoge informacije od javnog interesa ostati nedostupne jer će građani, novinari i NVO biti primorani da procjenjuju da li imaju novca da uđu u spor – čak i kad su u pravu.
Slobodan pristup informacijama je osnovno sredstvo kojim civilni sektor i mediji vrše demokratski nadzor nad radom vlasti. Ograničavanje sudske zaštite kroz troškove direktno sužava prostor za javnu kontrolu i javnu debatu.
U praksi, ovakva prepreka najviše pogađa upravo teme u kojima je javni interes najveći:
- javne nabavke i ugovori, trošenje javnih fondova, poslovanje državnih preduzeća;
- integritet javnih funkcionera, beneficije, zapošljavanja i sukob interesa;
- policijska postupanja, tretman ranjivih grupa, diskriminacija i druga pitanja ljudskih prava;
- koncesije i eksploatacije resursa, urbanizam i planiranje, zaštita rijeka i šuma, upravljanje otpadom, zagađenje vazduha i vode – gdje su informacije ključne za zaštitu zdravlja i životne sredine.
Ovakav amandman je posebno opasan i u kontekstu međunarodnih obaveza Crne Gore. Aarhus konvencija zahtijeva da u pitanjima životne sredine postoje djelotvorni mehanizmi pristupa informacijama i pristupa pravdi, uz standard da postupci treba da budu pravični i da ne budu preskupi. Ako se pravilo postavi tako da tužilac plaća troškove čak i kad dobije spor, to suštinski obesmišljava pristup pravdi u ekološkim predmetima i guši učešće javnosti.
Predloženo zakonsko rješenje smatramo protivnim i standardima iz prakse Evropskog suda za ljudska prava, jer bi takav režim troškova predstavljao nesrazmjerno ograničenje prava na
pristup sudu iz člana 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima i imao odvraćajući (chilling)
efekat na ostvarivanje prava iz člana 10 Konvencije. Taj sud je u predmetima Kreuz protiv Poljske i Dragan Kovačević protiv Hrvatske utvrdio da sudske takse i troškovi ne smiju ograničiti pristup sudu do mjere da je narušena sama suština prava na sudsku zaštitu, naročito kada se finansijski tereti nameću automatski, bez razmatranja okolnosti konkretnog slučaja i ishoda spora i kada se radi o sporu zbog propusta državnih organa.
Podsjećamo vlasti da poštovanje standarda iz prakse Evropskog suda za ljudska prava od strane Crne Gore predstavlja završno mjerilo za zatvaranje poglavlja 23.
Posebno zabrinjava način na koji se ovakvo rješenje pokušava uvesti. Izmjene Zakona o slobodnom pristupu informacijama čekaju se godinama; vodile su se brojne rasprave i konsultacije u kojima je cilj bio jačanje transparentnosti i usklađivanje sa evropskim standardima. Sada, kada je predlog zakona konačno došao do faze odlučivanja i kada se govorilo o pozitivnim ocjenama usklađenosti sa EU standardima, jedan poslanik predlaže normu koja suštinski mijenja balans prava i obaveza – bez stvarne javne rasprave i bez prethodne otvorene stručne debate o posljedicama.
Svjesni smo da postoje zloupotrebe u pojedinim postupcima. Međutim, zloupotrebe se rješavaju ciljanim mjerama i procesuiranjem konkretnih slučajeva, a ne blanketnim pravilom koje pogađa i one koji postupaju u dobroj vjeri i dokazuju povredu prava. Ako je cilj da se zaštiti sistem od zlonamjernih tužbi, postoje mehanizmi koji mogu biti precizno definisani, bez gušenja zakonite sudske zaštite.
Zato zahtijevamo da Vlada i Skupština:
- odbiju amandman kojim se propisuje da tužilac snosi troškove upravnog spora u SPI predmetima bez obzira na ishod;
- obezbijede da sudska zaštita prava na pristup informacijama ostane djelotvorna, dostupna i stvarna, u skladu sa Ustavom i evropskim standardima;
- ukoliko postoji potreba za suzbijanjem zloupotreba, predlože ciljane i proporcionalne mjere nakon otvorene stručne rasprave, uz očuvanje prava javnosti da zna.
Ovo nije pitanje jedne norme i jednog člana. Ovo je pitanje da li država želi javnost koja kontroliše vlast – ili javnost kojoj se transparentnost naplaćuje.
To nije pravna zaštita, nego finansijska kazna za korišćenje prava.
Sudska zaštita mora biti stvarna i djelotvorna, a ne “na papiru”. Ako građaninu unaprijed stavite cijenu na ostvarivanje prava – čak i kad je u pravu – onda ste pravo pretvorili u privilegiju za one koji imaju novca. To je suština ovog pamandmana: pravo postaje luksuz.
U očekivanju da zaštitite ustavno pravo građana na pristup informacijama i stvaran pristup pravdi, dolje potpisane organizacije i aktivisti:
- Mreža za afirmaciju nevladinog sektora – MANS
- Akcija za ljudska prava (HRA)
- Aleksandar Dragićević – aktivista
- Milica Kankaraš Berber, aktivistkinja
- Fidelity Consulting
- Mladen Ivanović – reditelj i aktivista
- NVO Naša akcija
- Društvo mladih ekologa Nikšić – DMEN
- Građanska alijansa
- Centar za demokratiju i ljudska prava (CEDEM)
- Tijana Lekic novinarka CIN CG
- Zenepa Lika, Društvo Dr Martin Schneider-Jacoby Assoc. – MSJA
- Društvo za kulturni razvoj “Bauo”, Petrovac na Moru
- NVO Crnogorsko društvo ekologa
- NVO 35mm
- KANA / ko ako ne arhitekt
- Green Home
- Parkovi Dinarida-mreža zaštićenih područja Dinarida
- NVO Optimisti
- Centar za građansko obrazovanje (CGO)
- Aleksandra Grujovic, aktivistkinja
- NVO “Serdar”
- NVO “Grupa građana BU2”
- NVO “Udruzenje Vasojevića Primorja i Boke”
- Portal “Mediteran News”
- Portal “Vasojevićka riječ”
- NVU Balkanska Istraživačka Mreža Crna Gora
- Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG)
- NVU Restitucija – Podgorica
- Asocijacija Spektra
- Mreža za omladinski aktivizam Crne Gore (MOACG)
- Fondacija za promovisanje nauke Prona
- Centar za demokratsku tranziciju (CDT)
- Centar za građanske slobode (CEGAS)
- NVO Crnogorski forum (Montenegrin forum)
- Centar za razvoj nevladinih organizacija (CRNVO)
- SOS Telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić
- Udruženje Korina
- Expeditio Kotor
- Danijel Garić, aktivista
- Centar za ženska prava
- Dina Bajramspahić, građanska aktivistkinja
- CEE Bankwatch Network
- Institut alternativa
- NVO Mogul
- NVO Ipso Facto
- Centar za zaštitu i proučavanje ptica – CZIP
- NVO Agencija za lokalnu demokratiju
- NVO Crnogorski forum
- NVO UZIP
- Udruženje za afirmaciju i podršku ženama sa invaliditetom “Nova žena” Bijelo Polje
- Savez slijepih Crne gore
- NVO Zora
- NVO PRIMA
- NVU ŠkArt
- NVU TMT – JAVNISERVIS.ME
- Ženska Akcija
- Društvo profesionalnih novinara Crne Gore
