IZMJENAMA ZAKONA OGRANIČAVAJU PRAVO GRAĐANA NA PRISTUP SUDU

0

Pozivamo poslanike da ne usvoje predložene Izmjene i dopune Zakona o upravnom sporu, jer su suprotne Ustavu i međunarodnim standardima, a najteže će pogoditi siromašne građane.

 

Tim izmjenama predviđeno je da greške državne uprave plaćaju građani, tako što će snositi troškove postupka, čak i kada sud potvrdi da su mu prava prekršena.

Ovakvo rješenje je suprotno Ustavu i nizu medunarodnih standarda. Njime se ograničava pravo na pristup sudu, a sredstva koja se koriste nisu proporcionalna ni jednom legitimnom cilju, krši se Ustavom zajamčeno pravo jednakosti svih pred zakonom, kao i odredba kojom se garantuje da niko ne može trpjeti štetne posljedice zbog obraćanja državnom organu ili organizaciji koja vrši javna ovlašćenja.
 
Rjesenjem iz Nacrta se nameće neproporcionalan teret gradanima da snose sve troškove, bez obzira na
uspjeh u postupku ili sporu, čak i kada im je više puta povrijeđeno pravo od strane organa vlasti.
 
To će nesumnjivo, odvratiti građane, posebno najranjivije kategorije stanovništva, od pokretanja postupaka i sporova za zaštitu njihovih prava. Ovo posebno jer praksa pokazuje da Upravni sud gotovo nikada ne odlučuje u meritumu, već utvrduje nezakonitost akata i vraća na ponovno odlučivanje, nerijetko i po više puta. U tim slučajevima troškovi građans se uvećavaju sa svakim novim ciklusom.
 
Ovakvim rješenjem se građanima ograničava pravo na pristup sudu, što je u suprotnosti sa članom 6 Evropske konvencije za zaštitu Ijudskih prava i osnovnih sloboda. U skladu sa članom 6 Konvencije, stranka mora imati pristup sudu i u vezi sa obeštećenjem i naknadom troškova koje je uzrokovala druga stranka, u ovom slučaju država.
 
Upravni sporovi su nesporno sporovi koji su pravno slozeni i u kojima je neophodno angažovanje stručnih lica – advokata. Izmjenama i dopunama Zakona se predviđa da ti troškovi ne budu nadoknađeni građanima, čak ni kada sud potvrdi da su im prava prekršena. Tako se ograničava pristup sudu, posebno građanima koje nemaju pravnih znanja, niti finansijskih mogucnosti da sami snose troškove advokata.
 
Svako ograničenje pristupa sudu mora imati legitiman cilj, a sredstva koja se koriste moraju biti proporcionalna tom cilju (Tinnelly & S017s Ltd. i oslali; McElduff i oslali Protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1998.)). U konkretnom slučaju taj legitimni cilj je izostao, a od građana se zahtijeva da snose “preveliki teret”, čime se narušava pravedna ravnoteža, a time i strankama krši pravo na imovinu, zajemčeno odredbom Člana 58. Ustava i članom 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju. Odnosno, stranka koja je već oštećena nezakonitim upravnim aktom organa vlasti, trpi i dodatnu štetu jer sama snosi troškove upravnog spora. Time se grubo narušava princip proporcionalnosti, jer je stranka koja uspije u sporu protiv organa vlasti primorana da snosi pretjeran i neproporcionalan teret zato što je takav postupak pokrenula. 

Na kraju, ovo rješenje u suprotnosti je i sa članom 57 Ustava, prema kome niko ne može trpjeti štetne posljedice zbog obraćanja državnom organu ili organizaciji koja vrši javna ovlašćenja. U ovom slučaju, građanin koji se osnovano obrati tužbom Upravnom sudu trpi štetne posljedice jer mu se troškovi stavljaju na teret, iako se utvrdi da je akt koji osporava nezakonit, odnosno da je tužba osnovana. 

Zbog svega toga pozivamo poslanike da ne podrže izmjene i dopune ovog zakona, ukoliko one ne budu usklađene sa međunarodnim standardima.

MANS

Komentari su isključeni.