SADRŽAJ
1-Podnošenje zahtjeva za informacijama
2-Organi vlasti prema Zakonu o slobodnom pristupu informacijama
3-Forma u kojoj se dostavljaju odgovori na zahtjeve
5-Zabranjen pristup informacijama
6-Način pristupa informacijama
7-Troškovi pristupa informacijama
9-Pritisci na podnosioce zahtjeva za informacijama
Nakon snažnog pritiska meñunarodnih institucija i organizacija civilnog društva, poslije više od dvije godine i nekoliko verzija nacrta zakona, Skupština je 8. novembra 2005. godine usvojila Zakon o slobodnom pristupu informacijama.
Time su građani Crne Gore dobili pravo i mogućnost da traže i dobiju informacije u posjedu državnih organa, što je dovelo do značajnih promjena u dosadašnjim odnosima na relaciji država – grañanin. Ovaj zakon predstavlja jedan od ključnih mehanizama za javnu kontrolu rada institucija sistema, jer samo mali broj informacija, u poreñenju sa dosadašnjom praksom, može ostati sakriven od očiju javnosti.
Od stupanja na snagu zakona, MANS realizuje projekat monitoringa njegovog sprovoñenja testirajući političku volju i spremnost institucija da objave delikatne podatke kojima javnost do sada nije imala pristup.
Cilj ove publikacije je da predstavi rezultate postignute u dosadašnjoj primjeni zakona, kao i da ukaže na aktuelne probleme u pristupu informacijama u posjedu državnih organa i pruži osnov za razmatranje izmjena zakonske regulative i unapređivanje prakse.
Postupak pristupa informacijama je regulisan Zakonom o slobodnom pristupu informacijama, Zakonom o opštem upravnom postupku i Zakonom o upravnom sporu i uključuje: podnošenje zahtjeva za informacijama, žalbe drugostepenom organu i ponovljenog zahtjeva, odnosno žalbe, tužbe Upravnom sudu i zahtjeva za vanredno preispitivanje odluka Upravnog suda koji se podnose Vrhovnom sudu.
Od 20. decembra 2005. godine do 30. septembra 2007. godine MANS je podnio 6248 zahtjeva za slobodan pristup informacijama, a dozvoljen nam je pristup za 44% ili 2627 traženih informacija.
Postupci u kojima je dozvoljen pristup informacijama su u prosjeku trajali 17 dana. Mnoge institucije su na različite načine pokušavale da izbjegnu objavljivanje informacija u svom posjedu, u svim fazama postupka.
Opstrukcije su postojale čak i u fazi podnošenja zahtjeva za informacijama, jer su neke institucije izbjegavale da ovjere podnešene zahtjeve. Upravni sud je, u tim slučajevima odbacivao naše tužbe zbog ćutanja administracije, jer nismo imali dokaza da su zahtjevi zaista podnešeni. Ipak, ovaj problem je u praksi prevaziñen podnošenjem zahtjeva putem pisama sa povratnicom.
Neke institutucije su pokušale da izbjegnu obavezu objavljivanja informacija, tvrdeći da nisu organi vlasti, u smislu Zakona o slobodnom pristupu informacijama. Sudska praksa je potvrdila da su sva pravna lica koja prema zakonu ili drugim aktima obavljaju djelatnost od javnog interesa obavezna da poštuju Zakon o slobodnom pristupu informacijama.
Na početku primjene Zakona, pojedine institucije su dostavljale odgovore u nepropisnoj formi. Nakon niza žalbi i tužbi sa obrazloženjima povreda postupka, kao i presuda Upravnog suda, institucije su evidentno izgradile kapacitete da odgovore dostavljaju u formi propisanoj zakonom.
